Život u svijetu opsjene

Zapis uz probu Woyzecka. Razgovarali Samo M. Strelec, redatelj, Petra Cicvarić (Marie), Igor Golub (Woyzeck) i Jasen Boko, dramaturg. Virovitica, 20. siječnja 2009.

JASEN: Samo, zašto danas Woyzeck?
SAMO: Pa jer si mi ga ti predložio! (smijeh) Da si rekao Goldoni – radio bih Goldonija. Dobro, ozbiljno, volim njemačke dramatičare i to dobro znaš, ali sam nikad ne bih tražio Büchnera i Woyzecka, težak je, teško bih se sam usudio. Posljednjih godina radim uglavnom klasiku koju čitam bez straha od klasike pa sam tako odlučio čitati i Woyzecka: iz malih sudbina, ne iz velikih povijesnih mudrosti. Jednostavno, bio je to izazov na koji nisam mogao reći NE!

JASEN: Nisi mogao odoljeti ni senzacionalnom virovitičkom honoraru?
SAMO: Naravno! (smijeh) Toliko je velik da mi je to isključivi razlog. Ali, vidiš, moram sad reći da u Kazalištu Virovitica zaista dobro radite i da vi, Miran Hajoš i ti, birate sami tekstove, a ne da vam dolaze redatelji sa svojim prijedlozima. U takvim kazalištima gdje svaki redatelj donese svoj tekst ne postoji mogućnost da se složi suvisli repertoar, sve je plod slučaja

JASEN: Što je tebi danas u Woyzecku bitno?
SAMO: Mrzim teoretska rješenja, ono što taj tekst jest a što nije, mislim da s dvoje pametnih glavnih glumaca možemo preispitati taj tekst i vidjeti što on danas zaista znači, mimo svih onih kilometara knjiga koje su o tome napisane. Što je on nama danas? Zanima me ta kompleksnost situacije, ne samo taj mali lik, sve to što on mora raditi u tako složenoj situaciji. Definitivno, to jest psihološka drama i univerzalna priča napisana u nerealističnom modelu, ali je istovremeno i intimna drama. Baš kao što si ti Jasene jučer na probi rekao: ostavite tu pauzu, zadržite situaciju, kao da radite Čehova, eto, to mi se čini bitnim!

JASEN: Petra, što je tebi iz tvoje osobne perspektive mlade djevojke na početku karijere i života zanimljivo u Woyzecku i u ulozi Marie koju igraš?
PETRA: Prvo i bitno: ne mislim da je ona ono što danas zovemo sponzorušom! Marie je žena koja svjesno ide u sve to što joj se događa, nju zanima to svjetlo, blještavilo, drugačiji život, ali je istovremeno svjesna da nije manje vrijedna od žena koje to imaju samo zato jer im je dano društvenim položajem. Ona je društveno determinirana siromaštvom i položajem, ali je svjesna da je to ne čini manje vrijednom. Ne prodaje se zbog naušnica, jednostavno – nema izbora! Woyzecka voli, ali je i on sam nesvjesno gura u to što postaje, jer je ni na koji način ne može zadovoljiti, ne voli je na način koji joj treba. Gurnuta je u situaciju da se pokuša realizirati s nekakvim tambur majorom, ali ne radi to samo zato da bi promijenila, podignula, svoj društveni nivo. Kad ljubav ne dobiva od Woyzecka – traži je dalje!

IGOR: Ali razlog zbog kojega Marie ljubav ne dobiva od Woyzecka jest sustav koji je uništio i nju i njega. Sustav nekad od čovjeka napravi što on jest, osuđen je, kao i svi mi danas, na borbu u kojoj nužno gubi. U tom je tekstu implicirana i naša stvarnost, dokle je čovjek spreman ići da bi došao do novca, da bi živio život… Evo, pogledaj tu igru istine ili kako se to zove na televiziji, što sve ljudi rade, izbacuju pred javnost svoju najdublju intimu ne bi li nešto zaradili, strašno… Sustav tjera čovjeka da postane nečovjekom, a u ovom komadu to dodatno naglašava i taj strogi sustav vojske u kojem je Woyzeck mali kotačić. U takvoj kombinaciji stvoren je karakter kojeg igram, a koji mi je tako blizak i drag, on jednostavno jest sve ono što i današnji čovjek ima, sadrži sve emocije, ljutnju, strah, veselje, ljubav, tugu, mržnju…
SAMO: Nije Woyzeck slučajno prvi moderni junak, mali čovjek koji više nije vitez nego heroj marginalac, zapravo simbol i slika suvremenoga čovjeka. S jedne strane ova drama je intimna, s druge je jaka društvena kritika jer razobličuje surovu sredinu, u kojoj svatko gleda samo sebe i pokušava realizirati svoj život, nimalo ne brinući za druge

IGOR: Pitanje je postaju li ljudi danas takvi zbog nekakvog genetskog nasljeđa ili zbog društvene determiniranosti…
PETRA: Važno je gdje si rođen, društvena sredina, da je Marie rođena u drugoj sredini ona bi imala izbor, ovako, ne preostaje joj puno, put u nekakvu uspješnost nužno vodi stranputicom…

IGOR: Eto ti naše situacije: ljudi podižu kredite kako bi se osjećali ravni onima koji novca imaju, po takvom je osjećaju Woyzeck suvremen tekst…
JASEN: Motiv novca u ovoj drami čini mi se bitnim: u toj potrebi da živi naizgled dostojanstven život čovjek sebe zapravo pretvara u majmuna kako bi zaradio taj novac, Woyzeck umjesto dostojanstva dobiva samo poniženje.

IGOR: A lijepo je Büchner naznačio da taj novac oko kojeg se Woyzeck trudi uopće i nije neki novac, stalno se radi o sitnišu…
SAMO: Sviđa mi se ova Jasenova ideja, koju sad provodimo kroz komad, toga opsjenara, motiv opsjene kao dominantan, i zaista, sve je danas opsjena, cijelo društvo počiva na opsjeni kako bi netko iz toga izvukao korist i zaradio velik novac. To je postao jedini motiv današnjeg društva – novac!

JASEN: Novac i sveopća estradizacija, banalizacija društva!
SAMO: Sve je danas estrada, smrt je estrada, ljubav je estrada, život je estrada, borba je estrada… Čak je i istina – estrada!

JASEN: I sve je manipulirano velikim opsjenarima koje prave cirkus od svega, od nas i od društva…
IGOR: Na kraju drame čujemo riječi: «Divno, prekrasno ubojstvo», pa baš to svakodnevno gledamo na TV-u: divna, prekrasna ubojstva!
SAMO: Vratio bih se na trenutak na onu priču o motivu rada na Woyzecku, rekao sam, to je komad za koji sam osjetio da može govoriti o suvremenosti, ne o povijesti, on govori o nama… Ali, moram dodati: morali smo jako puno uložiti u tu fragmentarnu ponudu koju nam je Büchner ostavio, puno glumačkog, dramaturškog redateljskog truda pa to pretvorimo u ovo što je sad na sceni… Büchner nam je ponudio temeljni fragment, ostatak je na nama…

JASEN: Ovakav je Woyzeck depresivna slika suvremenog svijeta, čujem dosta ljudi koji misle da kazalište mora nuditi optimizam, što vi mislite?
IGOR: Pa možemo im kasnije, u ožujku, ponuditi nekog Feydeaua za oporavak, da malo razveselimo publiku… (smijeh)

JASEN: Kakva će publika izaći s ove predstave?
IGOR: Ja bih volio da izađe zamišljena, ono, da ih pukne to što su vidjeli…

SAMO: Ako predstava da misliti ljudima onda smo puno napravili. Ne, ne treba napraviti depresivnu predstavu, ali predstava i kad je mračna može biti i maštovita i ekspresivna i zaigrana i sve to može biti naizgled zabavno… Ali, onda, kad publika napusti kazalište, mora se zamisliti…
PETRA: Pa mi i završavamo s tračkom optimizma, s tim djetetom, ostavljamo otvorenu mogućnost da se nešto ipak može jednog dana nabolje promijeniti…

JASEN: Dolazimo do pitanja svrhe kazališta, mislim da bi bila laž publici u ovoj situaciji za koju nam svakodnevno govore da je teška i ozbiljna nuditi Feydeaua, neku veliku kazališnu laž, opsjenu, kao, ajde, zabavimo se malo…
SAMO: Suvremeni svijet odvodi čovjeka od suštine, nudi ti privremenu drogu, sve te marke i stausni simboli društva, Dolce Gabbana, rukomet, Audi 16, Audi 8, plazma ekran od tri metra… Mislim da su ljudi polako siti toga i da se počinju vraćati kazalištu. To je posljednje mjesto gdje se vrijeme može zaustaviti, kazati istina… Publika od nas očekuje ne da ih zabavljamo nego da im kažemo: stanite i razmislite!!! Oni koji dolaze u kazalište cijene kad se bavimo istinom, kad im ne lažemo. Medijska je laž da nam trebaju samo sapunice i velika šarena laža, nije istina, vjerujem da publika želi i istinu!

JASEN: Kazalište treba ostati posljednje mjesto kritičkog razmišljanja u ovom društvu, neka oaza mudrosti i istine, upravo zato jer potrošačko društvo ne treba istinu. Danas mediji proizvode ljude bez zrna kritičnosti, jednostavno, ne žele da ljudi misle, pogotovo ne kritički, ljudsko je biće danas dobilo samo jednu funkciju, onu potrošača koji će bespogovorno kupovati ono što mu se u reklamama nudi!
SAMO: Mediji su danas u službi kapitala, nisu više kritični, oni moraju stvarati nove događaje, izmišljati ih, kako bi se mogli prodavati.. Pa kad mediji nisu više kritični onda to kazalište mora biti!

JASEN: Bojim se da i u kazalište ulazi potrošačko društvo i komercijalnost, volio bih da je više predstava koje nas NE zabavljaju nego nude pitanja umjesto odgovora, i nije im svrha da nas zabave i razvesele…
SAMO: Pa zato ste u Virovitici i izabrali odličan komad koji upravo to radi, vjerujem da Woyzeckom stvaramo dobro, kritično, istinito kazalište…
IGOR: Vječno je pitanje, može li se kazalištem mijenjati svijet… Mislim da se ne mora mijenjati svijet, ali barem pokažimo problem, da ga postanemo svjesni. Možda će našoj publici ovo biti teška predstava, ali ja vjerujem, a to je ono što rijetko i sebi priznaju, da su umorni od te velike laži i skrivanja teškoća i da su spremni suočiti se s istinom, barem u kazalištu.

JASEN: Ne mislim da kazalište može mijenjati svijet ali Woyzeckom ćemo barem baciti istinu u lice publike, neka razmišljaju o njoj. Imamo pravo na to i moramo to napraviti bez uljepšavanja!
PETRA: Mislim da kazalište ne može promijeniti svijet, ali može promijeniti možda jedno ili dvoje ljudi koje će ovakva predstava natjerati na razmišljanje, pa ako nakon svake predstave ima par takvih onda će se možda i svijet polako mijenjati…
IGOR: Ma neka promijenimo samo par ljudi koji će se zamisliti, koji će reći stani, što mi se ovo događa i u kom svijetu ja živim i puno smo napravili…
JASEN: Idemo onda mijenjati svijet! (Smijeh)