TVORNICA HRVATA

Koprodukcija Kazališta Virovitica i Teatra Erato   SLOBODA (Primabalerina u minskom polju)  

“Domovino,

riječi tužna,

kao toplomjer ili lift”

Pablo Neruda

    Nebojšu Lujanovića nisam poznavao osobno kad mi je poslao poruku i pitao me imam li vremena pročitati jedan njegov rukopis. Oduševljen njegovim lucidnim znanstvenim tekstovima, odmah sam  prihvatio ponudu. Ispostavilo se da mi šalje rukopis neobjavljena romana koji tek kani poslati na natječaj za neobjavljene rukopise. Takva čast i toliko povjerenje odmah su me duboko i iskreno obvezali i, naravno, zbližili s rukopisom.   Nebojša je mislio da ću zbog vlastita emigrantskog iskustva i podrijetla razumjeti priču možda bolje, svakako drugačije od ostalih. Moje iskustvo devedesetih jest dosta slično Nebojšinom, iako sam ja u svojoj ratnoj emigraciji bio privilegiraniji. Njegovo iskustvo, međutim, svakako mogu razumjeti dublje i potpunije od nekoga tko je imao sreću biti sasvim pošteđen sličnih trauma. Na prvo čitanje osvojio me je duhovit, autoironičan, mjestimice sarkastičan pristup vlastitoj traumi. To je bio znak izliječenih rana, ozdravljena čovjeka, zvonak smijeh preživjelog čija priča, eto, unatoč svemu, glasno slavi život.   Traumatsko iskustvo ima mnoštvo teških posljedica, ali jedna od najopasnijih je potpuno uživljavanje u ulogu žrtve i stvaranje novog identiteta primarno definiranog statusom žrtve. Opsjednutost vlastitom žrtvom postaje tako preuzak i mučan okvir svijeta iz kojeg se ne nazire izlaz. Tipični viktimizacijski narativ zbog toga često monopolizira pravo na patnju i uzima si pravo klasificirati stupnjeve i važnosti patnje. On razmišlja na način: “Moja patnja je puno veća od tvoje”. Pa je onda zato i važnija. Takva je izjava, zapravo, dijagnoza potpunog odsustva empatije. Svačija je patnja posebna i drugačija, i svakome je vlastita patnja najbliže, pa onda i najsnažnije iskustvo patnje. Ali postoje i druge, drugačije patnje, postoje patnje Drugih. Empatija to razumije, ona zato ne sudi i ne osuđuje. Samo odsustvo empatije uzima sebi pravo određivati koja, čija i kolika patnja je dostojna poštovanja, a koja i čija patnja je posve nebitna. To je, u biti, sociopatski pristup. Viktimizacijski je narativ, zato, simptom ozbiljna poremećaja, i kod pojedinaca i kod zajednica, i zbog toga, čim ga izdaleka prepoznam, uvijek prijeđem na drugu stranu ulice. Ništa od toga kod Nebojše nisam mogao zapaziti. Taj je rukopis bio, u najkraćem, čisti koncentrat empatije.   Prošla su tri desetljeća od rata o kojem roman govori. Pa ipak, likovi i događaji iz tog vremena svježi su, bliski i suvremeni možda i zbog toga što je “Održivi mir mnogo više od odsustva rata” kako nas upozorava Khaled Hosseini, također ratni imigrant iz zemlje u kojoj rat desetljećima nikad ne završava. Nebojšini su likovi živi jer su znali preživjeti, svemu unatoč. Ako ima išta posebno korisno od rađanja i življenja na tim bosanskim prostorima, poručuje ova knjiga, onda je to činjenica da jednostavno moraš prije svega ostalog naučiti plesati u minskom polju. Ili ne stigneš više ništa naučiti. Nebojšina je Anka to naučila. Postala je primabalerina u minskom polju. I o tom je nastao roman, a od romana predstava.   Naravno da pristupajući dramatizaciji niti u jednom trenutku nisam mogao ignorirati osobno emigrantsko iskustvo, u mom slučaju množinu, moja emigrantska iskustva. Upravo zbog toga ništa mi nije izgledalo prirodnije, razumljivije i bliže od načina na koji Nebojša završava priču. Kroz to sam iskustvo osjetio da sam s tim rukopisom u bliskom srodstvu. Jer, s emigracijama i egzilima je upravo tako. Kad jednom odete, nema više mogućnosti povratka. Zato što nema mjesta povratka. Ljudi koji jednom odu više nikad nemaju mjesto na koje se mogu vratiti, jer ono mjesto s kojeg su otišli promijenilo se. Promijenili su se i oni, ali se nisu istovremeno i zajedno mijenjali. Različito su se mijenjali i ne prepoznaju se više međusobno. Može se ponovo doći i dolaziti na mjesto s kojeg si jednom otišao, može se prepoznavati i mjesta i ljude, ali se nikad više ne može pronaći ono svoje mjesto. Mjesta s kojeg si otišao za tebe više nema od onog trenutka kad si otišao. Svatko ima svoje razloge odlaska i svi su migranti međusobno različiti u trenutku odlaska. Postaju pomalo slični tek po dolasku u ono nešto drugo, drugačije, na neko nemjesto gdje je sve nečije, a ništa njihovo.   Na prvi pogled Nebojšina junakinja može podsjetiti na Brechtovu Majku Hrabrost. Samo na prvi pogled. Brechtova Anna Fierling, međutim, gubi u ratu sve, pa na kraju i samu sebe. U želji da preživi pod svaku cijenu plaća doslovno svaku cijenu, ali je li to što ostaje onda uopće život? Brecht u toj drami postavlja zastrašujuće pitanje: vrijedi li uopće preživjeti rat ako na kraju ostaje to ništa umjesto života? Brechtov je naziv Majka Hrabrost za sirotu Annu zapravo sarkazam, ta se navodna hrabrosti Brechtu pričinja kao muka, trpljenje i žrtvovanje, konačno kao oportunizam i razljuđenost do granice životinjskog nagona za golim preživljavanjem, spremnost na gubitak doslovno svega da bi se sačuvao samo goli život. To je ono, pokazuje Brecht, što rat čini ljudima. Čini da prestanu biti ljudi. Oduzima im sve, pa na kraju i njihovu ljudskost. Nešto više od deset godina nakon Brechta, pišući “Pepeo i dijamante”, Jerzy Andrzejewsky se na zgarištima svjetskog rata rata zapitao isto. Da, milijuni su pobijeni, mir s njima. Ali što je to prema milijunima onih kojima je rat ubio srca i duše? Nebojšina Anka, međutim, nije Brechtova Anna. Više hrabrosti, one istinske, prave, treba Anki, i više je ona i ima. Ona jednostavno neće dopustiti da izgubi ono najvažnije, razlog postojanja, ljudskost. Nakon što izgubi sve materijalno, sačuvat će živote svoje djece, i svoj vlastiti život, ali ne pod cijenu gubljenja srca i duše. Ona će platiti još tu posljednju cijenu, pustit će da sa svim materijalnim stvarima koje su joj oteli, sa svim identitetskim sidrištima koje su joj porušili, otplovi i ta zadnja krhotina prvotnog identiteta - rođenjem stečeno ime i prezime. Ali to je cijena koju Anka plaća za slobodu, svoju i svoje djece. Ona je shvatila da nije moguće ozdraviti u istom okruženju u kojem se razboljelo. Ona je kroz svoju emigrantsku priču naučila da “Biti stran jest biti slobodan” kako je napisala Olga Tokarczuk. Slobodan onako kako u pjesmi “Sloboda” pjeva Danijel Dragojević:  

“Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu kao na ulici i trgu nekog stranog grada. Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži, ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli, bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati, udaljeni od vlastita jezika i događaja.”

Darko Lukić, rujan 2024.