TANGO

Slawomira Mrožeka najviše zanima čovjek zarobljen u društvenom, kulturnom ili moralnom “odijelu”. Koristeći i parodiju i pastiš, pokušava definirati pravila po kojima čovjek funkcionira u mikro-zajednici ili u društvu. Mrożek je vrlo brzo stekao reputaciju vodećeg poljskog parodiste  koji savršeno demaskira, analizira i mijenja apsurdnu stvarnost Narodne Republike Poljske. U njegovim predstavama publika je hvatala sve političke aluzije, strastveno ih je tražila. Vidjela ih je tamo gdje bi danas vjerojatno bile jedva ili čak i neprimjetne. Mrožekova kreativnost oduvijek je bila u sferi politike. Pisac je pokrenuo važna društvena pitanja, ali se osvrnuo i na etiku. Razmatrao je norme ljudskog ponašanja koje se jasno očituju u odnosu s drugom osobom, a istodobno su uvjetovane društvenim, političkim i kulturnim okolnostima. Mrożekova dramaturgija smještena je u smjer teatra apsurda. "(...) upotreba koncepta apsurda u interpretaciji Mrożekovih djela apsolutno je opravdana, ali u drugačijem smislu nego u slučaju Beckettovih ili Ionescovih drama", napisala je Elżbieta Sidoruk.  "U njihovom kazalištu apsurd se pojavljuje u drugom planu,izranja iz odnosa ljudskog i odsutnog apsoluta i tako izaziva metafizičku perspektivu. U svijetu Mrožekovih drama - iz odnosa čovjeka i čovjeka (u odnosu prema pojedincu ili kolektivu)." ("Antropologija i groteska u djelima Sławomira Mrożeka", Białystok 1995.) Mrożek gradi apsurdnu situaciju suočavajući se sa stereotipima i strogo definiranim i najčešće suprotstavljenim likovima. Ona prati proturječja u postupcima osobe koja se mora prilagoditi određenoj, unaprijed određenoj konvenciji. Prije svega, postavlja pitanja o moralu i etičkim pravilima ponašanja, prateći i prikazujući nesavršenosti ili nedostatke primjenjivih društvenih, političkih ili kulturnih normi. Mrożek je realist kod kojeg konkretno buja do apsurdnih dimenzija. „Matematički princip djelovanja Mrożekove imaginacije mnogo je puta naglašen“, napisala je Małgorzata Sugiera, „koji, odabravši neku apsurdnu izopačenost stvarnosti koja ga okružuje, željeznom logikom dovodi do njezinih konačnih posljedica na pozornici“. ("Dramaturgija Sławomira Mrożeka", Krakov 1996.) Tango (1964) se smatra jednom od najsavršenijih Mrožekovih drama, koja je besprijekorno dijagnosticirala poljsku modernost i na toj razini uspoređena s Vjenčanjem Wyspiańskog. Čitao se i kao svojevrsni sažetak dostignuća poljske avangarde, na čelu s Witkacyjem i Gombrowiczom. Naposljetku, Arthur je viđen kao reminiscencija Hamleta, koji je, poput glavnog junaka Mrožeka, odrastao i sazrio za djelovanje. U Tangu posebno snažno odjekuju prijetnje moderne civilizacije. Tim više što su uključeni u univerzalni model generacijske borbe. U kostimu dobro skrojene građanske drame Mrożek skriva grotesknu sliku svijeta. "Odakle svjetski uspjeh 'Tanga'?" - pitao se Jan Błoński. - "Radi se o gotovo ... planetarnom pitanju: o krizi i vjerojatnom kraju civilizacije koja praznovjerno gura "naprijed". Temelji se na obrazovnom modelu s kojim su vjerojatno sva razvijena društva imala problema. Konačno, zadržava tumačenje toliko klimavo da ga se može okrenuti protiv svih nihilizama i totalizama, prividno desnih i tobože lijevih..." ("Dijalog" 1980., br. 8 ) Svijet tanga se raspada pred našim očima. Obitelj opisana u drami zapravo je slika društva u kojem se upravo u ovom trenutku raspadaju osnovne veze i urušavaju vrijednosti. Stomil - glava obitelji i ujedno slika stereotipnog avangardnog umjetnika, kaže: „Dragi moj, tradicija me se ne tiče, tvoja pobuna je smiješna. Sam vidiš da ne pridajemo nikakvu važnost ovim spomenicima prošlosti, tim naslagama naše porodične kulture. Eto, ovako sve to leži. Živimo slobodno.“ Njegov sin Artur se, nakon površnog svladavanja znanja iz područja psihologije i filozofije, odlučuje pobuniti protiv oca i reorganizirati ili obnoviti stvarnost. Artur, koji je na strani intelekta i vjeruje u mogućnost racionalnog u svijetu, traži ideju koja bi mogla ponovno "uvezati" ovaj svijet, traži nove norme ponašanja. To ga ne sprječava da manipulira i zlostavlja ljude. Edek postaje utjelovljenje slobodne modernosti koju Artur i Stomil traže na različite načine i različito je shvaćaju. Edeka karakterizira iskonska, gotovo životinjska snaga. Edek nema prepreka, on je praktičan, tjelesan, amoralan i bezobrazan. Može se snaći u svakoj stvarnosti i u bilo kojim okolnostima. On je samo prividno pokoran, jer upravo on počinje biti "gospodar" situacije i svakoga podređuje sebi. Svijet se usmjerava prema nihilizmu. Zauzvrat, kako piše Marta Piwińska, analizirajući važnost mitologizacije u Mrożekovom djelu: "Arturu preostaje još romantični maksimalizam. 'Tango' se ipak događa u današnje vrijeme. Kad je romantični heroj htio sam spasiti svijet, to je bio prometeizam. Kada moderni heroj želi sam spasiti svijet, to mora značiti totalitarizam. Povijest mijenja funkcije i značenja mitova. Zato se oni neprestano osporavaju." ("Dijalog" 1966, br. 5) Jasmin Novljaković