KRIVI BILLY S INISHMAANA

Koprodukcijska predstava Kazališta Virovitica i Gradskog dramskog kazališta Gavella   Otić iz ovega mista Dubravko Mihanović   Bobby          Bogalj čovik u barci je zla srića, to svi znaju. Billy             Od kad to? Bobby          Od kad je Poteen-Larry povezal bogalja barkom i potonil. Billy             To je najgluplja stvar šta sam ikad čul, Babbybobby. Bobby           Ako i ni bil bogalj, neš mu je bilo z nogom. McDonagh, "Krivi Billy s Inishmaana"   U strukturu "Krivog Billyja s Inishmaana" Martin McDonagh upisuje i istiniti povijesni događaj, snimanje filma "Čovjek s Arana" ("Man of Aran", 1934.) Roberta J. Flahertyja. Taj filmski naslov, naravno, pisac nije odabrao slučajno i utkao u svoj dramski svijet. Flaherty je u tom dokufikcijskom / etnofikcijskom radu stopio dokumentarno i igrano, pobudivši različite, pa i oprečne reakcije, od proglašavanjatakvih postupaka inovacijom i stvaranjem autentičnog novog žanra, do mišljenja da je riječ o "izdaji" misije dokumentarnog, da prikazuje stvari kakve jesu. I McDonaghovoj dramaturgiji svojstveno je istodobno dubinsko zagledavanje u specifični mentalitet jedne sredine – u slučaju "Krivog Billyja" otoka Insishmanna, srednjeg (Inis Meadhóin znači "srednji otok")od tri glavna Aranska otoka, smještena u Galwayskom zaljevu, na zapadnoj obali Irske – te intenzivna fikcionalnost koja teži neočekivanim obratima i rado se poigrava našim očekivanjima. Zbog toga je, vjerojatno, u "Čovjeku s Arana" pronašao ne samo zanimljiv stvarnosni podatak, već i svojevrsni estetski pandan. McDonagh možda ne portretira ljude kako sade krumpir, uspinju se visokim liticama ili love morske pse kako bi im jetreno ulje koristili za svjetiljke, no težak aranski život i osjećaj izoliranosti dramski su okidač za mnoge postupke njegovih likova, pa i onaj ključni, Billyjev – pokušaj da ode. Slično kao u McDonaghovom filmu "Duhovi otoka" ("The Banshees of Inisherin"; "banshee" je u irskoj narodnoj tradiciji ženski duh, vila koja navješćuje smrt, a Insisherin ovaj put nije stvarni, već izmišljeni otok, ali i on smješten u atlantskim vodama zapadne Irske), gdje centralni ženski lik Siobhán odluči napustiti malu otočku zajednicu i zaposliti se u knjižnici u gradu, i Billy pokuša ostvariti neki drugi život, negdje drugdje. Pritom je priroda Aranskih otoka (spomenuta dva naslova zajedno s "Poručnikom od Inishmora" čine Mcdonaghovu Aransku trilogiju) zadivljujuća u svojoj ljepoti i zastrašujuća u okrutnosti, a nalik su joj i ljudi: karakterni, ogrubjeli, živopisni, teško pokazuju emocije, a kad one jednom izađu, iskaz im je nerijetko silovit, eksplozivan. Upravo to privlači i irskog dramatičara koji u "Billyju"oslikava sugestivnu galeriju lica: od sestara koje se doimaju kao da smo pred nekim dvoglavim bićem, preko mjesnog donositelja novosti u neprestanoj potrazi za što dojmljivijim vijestima, do 90-ogodišnje alkoholičarke, stanovnici Inishmaana pričaju s kamenjem i "bulje u krave". No njihova "pomaknutost" i osebujnost niti znače da ih pisac ironizira ili im se ruga, naprotiv – osjećaja smo da ih podržava, niti da ih ne možemo zamisliti negdje drugdje, daleko od Inishmaana. Možemo, jer McDonagh slika studiju usamljenosti, ovdje dodatno podcrtanu Billyjevim fizičkim stanjem, "koji nima samo slabe ruke, neg i noge", i na kojeg "su sve nevolje napale". Ljudi si na otoku u Galwayskom zaljevu nanose bol i isključuju drugačije, kao što to čine bilo gdje drugdje. Otrgnuti se od toga, potražiti sreću, suprotstaviti se, vitalno je, buntovno središte ovoga teksta. "Moral sam probat. Moral sam otić iz ovega mista. (...) Ovdi sam se često htil utopit, samo da...da prekinem šta mi se smijedu i šta se šalidu na moj račun. Život mi je bil samo odvuć se doktoru i od doktora, listat iste stare libre i tražit kako da utučem još jedan dan. Dan da me ismijavadu ili gladu po glavi ko budalu šta ništa ne razumi. Misno siroče. Misni bogalj i to ti je sve. Ima tu puno onih šta su sakati ko i ja, samo se to ne pokaziva na van."