Polja mašte
Polja mašte ili kako su izgubljena autorska prava
Ne znam je li se u kazalištu u ovom dijelu svijeta ikad dogodio sličan slučaj. Angažiraš svjetsko ime kazališta za djecu da ti napravi dramatizaciju genijalnog romana izuzetnog autora, radiš mjesecima na podjeli, dramatizaciji i naravno – autorskim pravima. I sve bude gotovo, sve izgleda odlično, ali autorska prava ne stižu, zahtjev mjesecima putuje nepoznatim birokratskim stazama i ne možeš mu ući u trag. I onda, vikend prije ponedjeljka kad trebaju započeti pokusi iz neke birokratske Mlječne staze stiže odbijenica: dramatizacija već postoji, ona je jedina, neprikosnovena i genijalna i nemaj drugih adaptacija osim moje! Ne znaš odakle je to uopće došlo, u kojoj virtualnoj stvarnosti živi taj agent, iz koje zemlje je internetom dojezdila vijest… Nemaš kome objasniti zašto smo radili dramatizaciju i zašto baš ovu ‘našu’ moramo igrati, nemaš komu pisati ni koga poslati u…
Ukratko, nemaš ništa osim, pokazalo se – najbitnije stvari. Imaš dovoljno ludog redatelja i jednako tvrdoglavu dramaturginju da ipak krenu u predstavu, sasvim novi projekt koji koristi osnovnu ideju predloška, ali se onda zaigra s njom toliko da svoje dijete više ne bi prepoznala ni majka, dobro – otac u ovom slučaju. I nastanu Polja mašte, ili kako su izgubljena autorska prava, jer projekt koji radiš pretvorio se baš u to. Umjesto na krilima romana koji je trebao biti dramatiziran, otploviš na poljima mašte, a da pri tom ni na koji način ne povrijediš bilo čija autorska prava. Prava su ostala nevina i nedirnuta na stolu nekog misterioznog birokrata – kojem se pri tom usputno narugaš na sceni – a Virovitica je dobila još jednu predstavu u kojoj mašta divlja, sasvim nesputana strogim autorskim pravima i birokratskim zavrzlamama.
Miran Kurspahić i Rona Žulj poigrali su se u ovoj predstavi mogućnostima kazališta, odlučili su istražiti i pomaknuti granice koje obično nameće scena i dramski tekst koji se na njoj radi. Zanemarili su ograničenja autorskih prava i kazališnih normi i prepustili scenu neobuzdanoj kreativnosti. Ovdje se može sve, a racionalnost prepušta mjesto igri mašte i neograničenih mogućnosti. Svijet fantazije, međutim, nije ‘cijepljen’ od stvarnosti, predstava referira na zemlju u kojoj živimo i poigrava se općim mjestima domaće politike i svih njezinih budalaština. Ali, na virovitičkoj pozornici glupost politike ne vlada našim životima, ovdje mašta ima posljednju riječ i ona na kraju odnosi pobjedu.
Polja mašte su predstava koja potvrđuje da svakodnevna borba protiv korupcije, gluposti i manipulacije ipak nije besmislena i da donosi rezultate. Kad nam već stvarnost nije bajkovita, neka se barem mašta naruga gluposti.
Zato, pridružite nam se u trčanju poljima mašte.
Jasen Boko