Nina Mitrović KOMŠILUK NAGLAVAČKE
SVIJET NAGLAVAČKE LILTI THIS IS A MEN’S WORLD
Rijetki su tekstovi u vrhu suvremene hrvatske dramatike poput Komšiluka naglavačke Nine Mitrović: crna komedija u nadrealnom ključu kroz koju se prepliću apsurd i nemilosrdna dijagnoza hrvatskog društvenog bića i kolektivnog nesvjesnog. U njezinom theatrum mundi smještenom u 22-katni neboder sve vrvi od mržnje, bujaju frustracija, bijes i osvetništvo, i sve je zaliveno alkoholom zasićenim očajem, boli i bespomoćnošću. Očevi gubitnici i svojevrsni sadisti; sinovi kastrirani njihovim fantomskim autoritetom; prevareni, napušteni i obeskućeni muževi; ljudi koje je zadesila neka strašna i nepojamna nepravda i koji, u nedostatku bilo kakve društveno regulirane pravde, nju uzimaju u svoje ruke; podmitljivi i bezočni doktori; tatini sinovi koji ne odgovaraju za počinjena zlodjela; deložirani branitelji s teškim PTSP-om. A prije, poslije i oko svih njih, Huklija, radnik udarnik, graditelj tog nebodera i njegova prva žrtva; Huklija kao paradigma svih padova našeg suvremenog društva; Huklija kao simbol propasti radničke klase. I ponajviše, Huklija kao neki postsocijalistički, tranzicijski Vergilije koji vodi umrle likove ovog komada i nas skupa s njima kroz Čistilište – jer su kroz Pakao već prošli. Njegov je pogled iz druge dimenzije, distanca mu donosi mudrost i ironiju. Gleda svu tu ljudsku tragikomediju, svu tu nakaradnu tragediju, postavlja prava pitanja, ne daje odgovore, ali baca svjetlo na ishodišta stranputica kojima su se zaputili stanovnici Komšiluka naglavačke. Kao što Nina Mitrović svoje glavne likove vodi do krajnje brutalnih ekstrema, ali im uvijek razotkriva i dimenziju više – one predjele duše gdje obitavaju tuga, jad i neka slutnja njihove prvobitne ranjenosti – otvarajući time put našem suosjećanju.
Sve čemu svjedočimo tek je krajnja posljedica (zlo)djela, dugotrajnih frustracija, nemoći i bijesa. Komšiluk naglavačke se, u tom smislu, odvija po zakonitostima ‘dramaturgije ledenih brjegova’: dio smo završnih činova ljudskih i obiteljskih drama, kada se u kondenziranoj realnosti perspektiva sužava na jednu točku i kada svi drugi izlazi postaju nemogući. Tom sužavanju perspektive obilato kumuje alkohol, vjerni suputnik tamne strane naših duša. Riječ alkohol potiče od arapske riječi Al Kuhl, što je ime duha koji uzima duše (kao što alkohol u kemiji ekstrahira esenciju određene supstance). U vrijeme carevanja Al Kuhla, na mjesto otete duše može se useliti bilo što: od najbezazlenijih duhova-veseljaka do najmračnijih demona. U ovom neboderu naglavačke, ispražnjene duše redom padaju u vlastito srce tame, na valu afekta koji stiže kao tsunami nakon godina i godina, katkad i cijelog života provedenog u oblaku alkoholnih isparenja. No dakako, i alkohol je posljedica, makar bio i oruđe i oružje.
Stanovnici Komšiluka naglavačke su pripadnici različitih klasa, od više, srednje do radničke. Međutim, nositelji svih priča s tragičnim ishodom isključivo su i samo muškarci. Nina Mitrović se usredotočuje na viviseciranje muške psihe i razvija varijacije na temu poraza patrijarhata. Ženski likovi u drami su tu u funkciji: ili kao neuspješne partnerice-negovateljice, ili suputnice koje žive u iluziji, ili samotarke, ili, jednostavno, žrtve. Žrtve su u krajnjem ishodu dakako svi, i žene i muškarci, no stupanj egzerciranja slobodne volje različit je kod jednih i kod drugih.
I na sve to i kroz sve to smijeh, jer svako višeslojno sagledavanje ljudi u ekstremnim situacijama neizbježno je i smiješno. To je zakonitost života i njegova bit. Kazalište je to odvajkada poštivalo, od antičkih vremena preko Shakespearea do Čehova. I Nina Mitrović to savršeno dobro shvaća, kao što joj i nadrealno strukturiranje komada izvrsno polazi za rukom. Ona se poigrava s našim i inače lažnim uvjerenjem u linearnost vremena i realnost prostora i time nas izbacuje iz uobičajenog i predvidljivog kolosijeka slijeda događaja. Sve to Komšiluk naglavačke čini iznimnim u novijoj hrvatskoj dramskoj produkciji, te velikim izazovom za postavljanje na scenu.
Pakao, to su drugi, notorni je citat Jean-Paula Sartrea. Iz vizure ovog teksta, misao bi trebala glasiti Pakao smo jedni drugima, a najviše sebi samima. Ili, po Huklijinim riječima u biblijskom tonu i šljakerskom žargonu: „Vjeru ste prihvatili, ugovor s komšijom potpisali, a prvi članak niste pročitali. A taj kaže: Sve šta oćte da ljudi vama čine, činte i vi njima! To vam je sav zakon, to su vam svi proroci.
I vi to niste upamtili.“
Tko prvi na Huklijinu Božju zapovijed može odgovoriti s neupitnim Da, neka se baci kamenom na nju.
Katarina Pejović