Mudre se stvari uče iz basni
Zašto nam još uvijek pričaju bajke?
Možda znatan dio problema suvremenog društva leži upravo u tome što su nas kroz djetinjstvo pokušavali životu učiti iz bajki. U njima ružni pačić uvijek izraste u prelijepog labuda, a Pepeljuga, Trnoružica i Snjeguljica baš svaki put dočekaju svog princa, bez obzira što sami nisu napravili ništa osobito da bi se to dogodilo. I onda odrastemo i – jer smo bili dobri – čekamo da se to i nama dogodi, da se pojavi princ na bijelom konju i riješi sve naše probleme. Međutim, u stvarnom se životu to ne događa. Umjesto bijelog konja kroz život jašimo na magarcu i pitamo se što smo to skrivili i zašto se konačno ne pretvorimo u lijepog labuda ili kako to da se princ nikako ne pojavljuje iako strpljivo čekamo. Pa se, kako bi se stvorio svijet iz bajke, djevojke pretvaraju u sponzoruše, a dječaci umjesto bijelih konja pokušavaju osigurati barem BMW-e. Na svu sreću u svijetu bajkovitih laži činjenica da dječaci BMW-e i dvorce osiguraju tek u šezdesetoj djevojkama očito ne smeta, o čemu svakodnevno čitamo u našim novinama!
Da smo više učili iz basni možda bismo bili spremniji za ono što nas očekuje u životu. Jer, u basni nije dovoljno biti dobar, lijep i strpljiv, pa će stvari same po sebi doći na svoje, treba nešto i sam napraviti da bi se zaslužio pristojan život. U basni obično pohlepa, lijenost i glupost bivaju kažnjeni, i u tom se dijelu zasluga slaže i bajka. Ali kad priča dođe na one koji budu nagrađeni, onda se pokazuje da u basni nagradu zaslužuju mudri, vrijedni i strpljivi i da nije dovoljno samo spavati stotinu godina jer će se na kraju uvijek pojaviti princ. Basna je – za razliku od bajke – slična životu: u njoj ne pobjeđuju nužno dobri, a gube zli. Dobrota nije dovoljna za uspjeh, niti je zloća uvijek jamstvo za propast, u basni obično profitiraju pametniji! Bajka, dakle, nije život, kao što ni pamet ne ide nužno uz ljepotu, to smo već shvatili, je l’ da?
Zato sam odabrao nekoliko basni u stihu dvoje poznatih autora, La Fontainea i Ivane Brlić Mažuranić, prenio ih u integralnom stihu i oko njih u formi scenskog pričanja priče stvorio okvir koji ih objedinjuje u kazališnu predstavu. I sam sam se poigrao stihom, pokušavajući postići kakvo-takvo stilsko jedinstvo u stihovima poznatih autora i mojim intervencijama. Odabrao sam manje poznate basne dvoje klasika, jednog iz sedamnaestoga stoljeća, te izuzetno važnu autoricu s početka dvadesetog stoljeća koja kod nas ima legendarni status, premda je najmanje poznata po svojim basnama. Ta sam dva razdoblja, svjetonazora i autorska pristupa pokušao objediniti u ovoj predstavi kako bih podsjetio najmlađe, ali i njihove roditelje, da život nije bajka i da smo često bliži životinjskom svijetu nego lažnom životu kojega nude lijepe princeze, dvorski balovi i prinčevi na bijelom konju.
Ima li ova priča pouku? Da, i ona je jasna – u bajkama možete uživati, ali – za razliku od basni – nemojte im vjerovati.
Jasen Boko