Maja Pelević NEVIDLJIVA
Prljava djeca iz susjedstva: ono što ruši stiže sa dna
Dramski tekst Nevidljiva Maje Pelević počiva na sukobu dva svjetonazora: onog čija je predstavnica glavna junakinja, „nevidljiva“ djevojčica iz naslova, i drugog, zasnovanog na uvjerenju u „svijet bolji od svih svjetova“, kojeg se čvrsto drže roditelji protagonistice. Na njihovu opsesiju redom, poslušnošću i svakodnevnim ritualima usmjerenim mahom na materijalne vrijednosti, Nevidljiva odgovara prkosnim i odlučnim NE-redom, NE-poslušnošću, gromoglasnim NE-ću. Njezin otpor spram discipline i lažnog optimizma kakav joj nameću roditelji pritom nije odgovor djeteta koje bismo u svakodnevnom govoru brzopotezno proglasili zločestim, već proizlazi iz duboke tjeskobe koju djevojčica osjeća zagledana u vlastiti odraz u ogledalu. Ja ne znam tko sam! viče Nevidljiva, evidentno se ne snalazeći u vrijednosnom sustavu svojih roditelja, sustavu kapitalizma, narcizma, konformizma, malograđanske odanosti autoritetu i paničnog straha od drugog i drugačijeg. Osjećajući da je nje previše za ovaj svijet, djevojčica želi ne-stati: drugim riječima, postati Nevidljiva. No njezino uništenje starog, opterećujućeg identiteta pritom ipak nije (auto)destruktivno, jer tek susretom s drugim(a) – nepoznatim Glasom i njegovim prijateljima, Nevidljivom djecom, Nevidljiva otkriva kako je može biti manje. Nasuprot uzaludnom gomilanju nepotrebnog i zatvaranju iza doslovnih i metaforičkih ograda, stoje dijeljenje, davanje i zajedništvo kao jedina sila koja oslobađa pojedinca, upućuje tako Maja Pelević dječjoj, ali i odrasloj publici svojom dramom.
Naše uprizorenje Nevidljive kao dramaturškog je posrednika između pozornice i publike postavilo Nevidljivu djecu. Svijet roditelja, reprezentanata autoriteta, pa stoga u ovoj inscenaciji grotesknih i iritantnih karikatura, funkcionira tek kao teatar u teatru zaigranih nevidljivih klinaca koji nevidljivi stvaraju svijet, i sve što nevidljivo jest. Njihova kreativnost, kazališnim jezikom realizirana kroz igru svjetlima, glazbom i šarolikom lepezom rekvizita i svjetlucavih kostima, odvodi gledatelje na mjesto kojim doista vlada mašta, pa možda i svojevrsna anarhija, no koje ipak nije isključivo utopističke naravi. Naime, nakon svoje avanture Nevidljiva se vraća roditeljima kako bi postala glasnica tog boljeg mjesta u kojem, tvrdi, nema lopova i prevaranata i svatko ima koliko mu treba i ničega nema previše. Nevidljiva djeca ovdje su pak da svojim radnjama na pozornici pokažu da možda, ipak, postoji model boljeg i pravednijeg društva koji je moguće realizirati. Stoga će se na samom kraju drame dogoditi gotovo tradicionalan moment prepoznavanja kad Majka i Otac, a tako i mi sami kao članovi publike, shvatimo da su Nevidljiva djeca zapravo „prljava djeca iz susjedstva“ nad kojima se likovi roditelja posebno gnušaju. Tko su, izvan svijeta kazališne fikcije, ta djeca pred kojima ova obitelj diže ogradu – imigranti, pripadnici neke nacionalne manjine (i)li naprosto radničke klase, posjeduju li „krivu“ boju kože, jesu li predodređeni za „pogrešnu“ seksualnu orijentaciju ili su pak, poput Nevidljive, ukazali na nepravdu bilo kojeg postojećeg sustava, autoriteta, institucije? Sasvim je sporedno. Oni su sve to. I da stvar bude luđa, neodoljivo su svojeglavi koliko god ih nevidljivima nepoznat netko uporno pokušavao učiniti. Naposljetku, publika, pozvana na zajedništvo, i sama može pogledati ovu predstavu, izaći iz kazališta i nastaviti dizati ograde, doslovne i metaforičke. Nevidljiva djeca će ih nastaviti rušiti. I sve što se ne vidi danas, sutra će vidljivo biti.
Dora Golub
