Fran Galović PRED SMRT

pogledaj sve je bijelo –

Tijelo mrtve mlade žene na pozornici je prisutno od početka do kraja komada. To je prva i temeljna dramaturška postavka Galovićeve drame Pred smrt. Scenski prostor postaje odar, a svjedoci prisutnosti smrti koja je svoje fizičke oznake već počela utiskivati u ženino tijelo nisu samo likovi okupljeni oko trupla, već i članovi publike. Truplo je prekriveno plahtom, njegov smrad što prati početak tjelesnog raspadanja gledatelj ne može osjetiti, no o njemu saznaje kroz naturalistički obojene iskaze likova na seoskom bdjenju. I premda kao zgađeni promatrači mi, članovi publike, čitavo vrijeme znamo da nijedan glumac ili glumica neće umrijeti za dobrobit izvedbe te da je ono što leži na odru živuće tijelo ili tek lutka, jeza od samog nagovještaja smrti, od same mogućnosti da se ono što je maločas bilo živo odjednom pretvori u neživo, ne napušta nas sve do konačnog završetka drame.

O Galoviću su ispričani mnogobrojni mitovi – mit o njegovom navodnom samoubojstvu usred fronte tijekom 1.svj.rata, kao i njegovim tobožnjim mističnim predskazanjima svoje tragične sudbine koja u službenom objašnjenju ipak slovi za pogibiju u ratu. Jednočinka Pred smrt svakako je mogla pridonijeti fatalističkim tumačenjima, pogotovo uočimo li kako su sve radnje i sva pojavljivanja likova na sceni tek dance macabre, tek dekor za vladavinu smrti koja u drami, suprotno mogućem dojmu, nije ni prevladana ni nadolazeća nego sveprisutna (i oprisutnjena). Obredne geste prije ukapanja mrtvog tijela u maniri verizma svedene su na sitne svakodnevne radnje koje likovi eksplicitno banaliziraju, i premda svi osim Zvonara i Grobara, makabričnih pojava čija su imena tipološke oznake, nose osobna imena, karakterne razlike između njih gotovo da i ne postoje. Eros u drami lagan je i ne pretjerano naglašen. Simbolistički detalji poput otkucavanja sata koje, kao u pripovijetci E.A.Poea, sugerira otkucavanje srca, i do kraja komada potpuno zasljepljujuće mjesečine te uznemirujućeg crvenog svjetla iz sna glavnog junaka ukazuju na poetsku dimenziju kojom se ništi bilo kakva navodna realističnost djela. Istovremeno je upravo perspektiva mladog udovca, Marka Pavlovića, po kojeg dolazi Neznanka u liku njegove žene, a zapravo Smrti, ključna za razumijevanje drame. Galović je preteča ekspresionizma: stoga (z)bivanja na pozornici nemaju karakter „prave“ dramske radnje, ona su stanje jedne duše, upravo vizija iz podnaslova, pa emocije poput straha, tjeskobe i osjećaja klaustrofobije imaju mnogo veći značaj od pretpostavljenog prikaza određenog društvenog sloja. Kroz Markove oči gleda i publika – neovisno o tome što se on kao protagonist pojavljuje tek na sredini drame. Ta jeza koja se s protagonista prenosi na publiku, međutim, nije puki strah od fizičkog umiranja, već i strah od kastrirajuće, smrtonosne femme fatale. Žena je razjedinjena na dva tijela; jedno nepomično na odru, a drugo pokretno i sposobno da povede u smrt. Zato Marko s užasom pripovijeda svojoj sestri o snu u kojem ga u ljubavni zagrljaj vuku hladne ruke njegove žene dok s njom dijeli bračnu postelju. Unatoč stilskim razlikama i razlikama u intenciji, na ovom mjestu možda se ipak možemo prisjetiti Kolarove (i Babajine) Breze, kako ni za Janicom ni za neimenovanom ženom u Pred smrt nitko od okupljenih suseljana, tvrdih i neimpresioniranih surovošću smrti, zaista ne žali. Osuđene da umru prerano, u patrijarhalnom seoskom okruženju, ove mlade žene vraćaju se kao osvetnice da bi progonile svoje muževe. I premda, za razliku od priče o surovom Marku Labudanu, kao gledatelji ne znamo ništa o braku Marka Pavlovića i njegove supruge, čini se da Galović sasvim svjesno nije dopustio nijemoj, a sveprisutnoj djevojci da potone u zaborav crne zemlje. Dok se Janica Labudan vraća kao breza, nježna, kristolika i krhka kakva je bila i za života, skrivena junakinja Galovićeve drame preuzima na sebe poništavajući identitet nepoznatog, neimenovanog, neizgovorivog. Poništena se transformira u onu koja poništava, u zasljepljujućem mlazu mjesečeve bjeline. Tom trijumfalnom gestom završava i drama. Riječima jednog Galovićevog suvremenika – baš ko kad mašina stane.

I stoji. Ni makac.

Dora Golub