Don Juan

J. B. P. Molière

Don Juan ili pravo na individualnost

Motiv Don Juana jedan je od najustrajnijih motiva europske kulture, a u književnost ga uvodi redovnik Tirso de Molina početkom 17. stoljeća u drami Prevarant iz Seville i kameni gost. Velikim ljubavnikom i njegovom sumnjom u Boga od tada do danas bavit će se stotine dramatičara, novelista, skladatelja, filozofa, glazbenika, filmaša, ikona pop kulture… Od Goldonija, Hoffmanna, Byrona, Puškina, Dumasa, Mériméea, Kierkegaarda, Baudealirea, Shawa, Apollinairea, Čapeka, Horvátha, Rostanda, Frischa, Bergmana, Camusa, Frischa, Walcotta, Ivesa, Handkea, Saramaga i Marbera, preko Mozarta, Liszta, Straussa i Glucka pa sve do Buddya Hollya, Jarmuscha i – Pet Shop Boysa, motiv Don Juana ući će u svaku poru kulture.
Ipak, od svih ovih interpretacija najveći je utjecaj imala Molièreova drama, posljednji dio njegove trilogije o hipokriziji Don Juan, i danas jedno od najizvođenijih djela francuskog komediografa. Praizvedena 1665. u Palais Royalu pod naslovom Dom Juan ou le Festin de pierre, a s Molièreom u ulozi Sganarellea, drama nije dugo potrajala na sceni. Premda je sam Molière bio svjestan koliko je njegova drama zapravo poziv na pobunu protiv autoriteta, pa je u posljednji čas dopisao kraj u kojem izazivač Boga bude kažnjen, to mu nije pomoglo. Dušebrižnici su zbog naslovnog karaktera smionog libertinca, koji kroz ateizam i slobodoumlje svojim postupcima na dvoboj izaziva samog Boga, komad zabranili nakon 15 izvedbi.
Drastično cenzurirana drama objavljena je neposredno pred Molièreovu smrt, a tako uškopljen igran je stoljećima. Tek 1884, više od dva stoljeća nakon nastanka, komad je ponovno stigao na scenu u izvornom, integralnom obliku.
No i danas konzervativnim krugovima Don Juan nije omiljen komad. Ne zbog onoga što bi moglo zasmetati na prvi pogled: liberalnog, promiskuitetnog pristupa moralu i ženama naslovnog junaka, nego zbog nepoštivanja nametnutog autoriteta. Kao da mu nije dovoljno što je ateist, Don Juan ide dalje i izravno provocira Boga, izaziva ga na reakciju koja nikako, do samog kraja ne dolazi. A i kad kazna stigne znamo da je Božji gnjev samo Molièreov ustupak, pokušaj da se tako buntovna drama uopće pojavi na sceni. A biti individualac koji poziva na pobunu, suprotstavlja se zadanim normama i autoritetu, ni danas nije pozicija koju bi vlast – koja traži poslušnost i pokornost – tolerirala.
U vremenu u kojem smo zatrpani pravom gomilom lažnih, beznačajnih autoriteta koje nameću mediji, Molièreova drama snažnog individualca spremnog na pobunu dobar je podsjetnik da imamo pravo na svoje mišljenje. Čak i ako je ono možda – krivo.Jasen Boko

Komediograf koji je želio biti tragičar

Jean-Baptiste Poquelin Molière
Jean-Baptiste Poquelin, poznatiji po svom scenskom imenu Molière (1622-1673), francuski je dramatičar i glumac i najveći svjetski komediograf. Rođen u uglednoj i bogatoj obitelji u 21. godini života, na iznenađenje svih, napustio je sigurnost i ugled svoje klase i posvetio se kazališnoj karijeri, osnovavši s poznatom glumicom Madeleine Béjart svoje prvo kazalište L’Illustre Théâtre. Uskoro je kazalište upalo u dugove, a Poquelin je dospio u zatvor. Nakon tog iskustva daje sebi umjetničko ime Molière (vjerojatno kako bi svoju uglednu obitelj poštedio daljnje sramote) i napušta Pariz kako bi sljedećih 12 godina igrao po provinciji. Kad se 1658. vraća u Pariz, s velikim iskustvom pisca, glumca i voditelja kazališta, zahvaljujući podršci kralja i svojoj vještini Molière uskoro postaje poznat i omiljen među publikom.
Kako u životu već biva, premda je bio fasciniran tragedijom i pokušavao je pisati, postao je slavan kao autor komedija. Premijerom Smiješnih precioza 1659. godine, a malo kasnije i Škole za žene započinje ismijavanje društva i običaja koje će mu navući na vrat brojne kritičare na moćnim pozicijama. Molière međutim pazi da ne dodirne kralja u svojim komedijama, a zahvaljujući njegovoj potpori uspijeva raditi unatoč neprijateljima na moćnim pozicijama. No kako u svojoj satiri postaje sve opasniji, sljedeće dvije komedije Tartuffe i Don Juan izazivaju velike skandale i bivaju zabranjene.
U 14 godina provedenih u Parizu napisao je 31 komediju, a posljednja od njih, Umišljeni bolesnik došla ga je glave. Igrajući Argana srušio se bolestan na sceni, ali je inzistirao da se predstava ne prekida. Nekoliko sati kasnije, odigravši predstavu do kraja, umro je u svom krevetu.
Nakon smrti zadobio je posebnu čast, koja svjedoči o statusu kazališta kao nepoštene umjetnosti: iako glumci nisu smjeli biti pokapani na groblju kralj je za svog miljenika učinio iznimku i dopustio tajni pogreb. Pod okriljem noći najveći komediograf povijesti kazališta tajno je pokopan na dijelu groblja namijenjenom umrloj nekrštenoj djeci.
Jasen Boko