Aleksandar Švabić i Vedrana Klepica KAO I SVAKI DAN
Aleksandar Švabić i Vedrana Klepica KAO I SVAKI DAN
prema motivima Aristofanove drame Ptice
Kao i svaki dan autorski je projekt temeljen na tematskome i dramaturškome okviru najdulje i možda najneobičnije Aristofanove drame Ptice. Taj je komad kroz povijest različito interpretiran – kao drama o utopiji, tekst koji suptilno progovara o apsurdima atenske politike u Peloponeskim ratovima, kao kritika političke disfunkcionalnosti tadašnje Atene, itd. No možda je od svega najzanimljivija činjenica da Ptice zapravo nemaju pravi dramski zaplet, odnosno nemaju dramaturšku konstrukciju organiziranu oko antagonista i protagonista. U drami se zapravo nitko oko ničega ne sukobi. Glavni protagonist tako dolazi uvjeriti određenu skupinu ptica da njihov život može postati puno bolji nego što jest. Ptice, usprkos ponekim sumnjama na početku, ubrzo prihvaćaju njegov savjet te stvaraju novi grad između neba i zemlje, grad koji je pozicioniran dovoljno pametno da iz njega mogu ucjenjivati i bogove i ljude, a istovremeno i same sebi kreirati bolji život koji do tada, zbog njih, nisu mogle imati. Prema tome, dramski govoreći, sama forma drame Ptice uvijek je izazov za postavljanje, jer ona sadržajno nudi suviše širok okvir koji, kao takav, najviše progovara o ljudskoj prirodi, a prvenstveno o nadi. Što je ona, tko je ima, tko je može dati te jesu li najveće društvene promjene one, koje uopće, dok ih prvi put ne čujemo, ne možemo ni zamisliti? Predstava Kao i svaki dan svoju kazališnu stvarnost postavlja u prostor doma za starije i nemoćne osobe, ali ne slučajno. Dovoljno je popratiti aktualna događanja u društvu koje zapravo svaku minorniju i ugroženiju skupinu stavlja na milost i nemilost sebe i svojih bližnjih, kreirajući tako nejednake i nepravedne situacije, svjetove ekonomski privilegiranih i neprivilegiranih. Stoga, društvo koje živimo baština je ljudi koji su živjeli prije nas ili još uvijek žive, no možda previše njih živi tek u odustajanju od drugih, pa tako i od sebe samih. Tako starost iz ovoga staračkoga doma nije nešto tek privatno pojedinim likovima, već ona postaje i označitelj određenoga stanja uma, pa i životnih principa u kojima ih, bez obzira što okolnosti nisu idealne, nitko nema niti potrebu mijenjati. No što ako samo jedna osoba u jednome trenu ipak to pomisli i ponudi drugačiji način funkcioniranja u starosti? Čak i ako taj prijedlog zvuči potpuno nesuvislo i ludo? Aristofanovski i utopijski? Mogu li ljudi, koji nemaju što izgubiti, prihvatiti takvu ponudu ili će pak ostati zapleteni u svoje sitne probleme i trivijalne boljke? Aleksandar Švabić redatelj je koji svoje kazališne svjetove preispituje iz izvedbenih stanja i vizualnih slika pa i metateatra koji redovito gradi u suradnji sa svojim glumcima i glumicama. Njegove scene traju i postoje, a njihova se događajnost zasniva na istraživanju suptilnosti i minijatura koje postaju šire od individualnih likova te isto tako i arhetipovi ljudskih apsurdnosti. Tako je i Kao i svaki dan prvenstveno predstava o pokušajima i neuspjesima, o krhkosti i nesavršenosti ljudskoga bića te o nadi koju je teško imati ako smo, poput ovih protagonista, ostavljani sami, s malo onoga na što možemo računati.
Aleksandar Švabić i Vedrana Klepica
