MAŠTA, ILI PRAVO NA VLASTITI IZBOR

Ponekad stvari krenu nekim određenim smjerom van zacrtanoga s razlogom. Krenulo je s romanom od dvjesto stranica autora Sotonskih stihova i orijentalnom bajkovitošću, a završilo u slavonskoj ravnici s Poljima Mašte. Baš kao što i junaci ove priče svoju avanturu započnu na naizgled beznačajnoj “gaži” za političare, a završe kao heroji na mjesecu Mašta.
Rasterećen obveze poštivanja integriteta Rushdijevog romana, fabule i konteksta, otvorilo se jedno čitavo novo polje (i mašte ako želite) tema i značenja koja su se mogla integrirati u ovu, sad doista autorsku priču. Jedno od tih polja je svakako i autoreferencijalnost te autoironija spram samog kazališta, pa i predstave same u konačnici. Ima tu i politike, birokracije, ekologije, a bogami i povijesnih ličnosti. No lajtmotiv nekako ostaje sličan, pa tako unatoč bogatoj i razgranatoj fabuli, ovo prvenstveno ostaje priča o odrastanju. Zapravo, onom vrlo specifičnom periodu odrastanja, kada nam okolina svim silama želi utuviti u glavu kako je vrijeme da sad prestanemo biti “s glavom u oblacima”, “uozbiljimo se i prestanemo s tim glupostima” kao što je mašta na primjer, vrijeme da prestanemo biti “djetinjasti” i to sve pod izlikom da smo sada “veliki”. Kao da je mašta svojstvo “malih”, kao da je dječji duh i razigranost nešto čega se treba kloniti, nešto što treba suzbiti. Pa tako i naš protagonist Mladen, pod utjecajem okoline i zadrtog susjeda, svome ocu – glumcu, izgovara, zapravo ponavlja, sudbonosnu rečenicu koja je i svojevrsni katalizator radnje: “KAKVA KORIST OD GLUME KAD JE TO PUKO PRETVARANJE? ” Naravno, on ubrzo uviđa kobnost izgovorenih riječi, no niti ne sluti kakvu će lavinu događaja one pokrenuti. I naposljetku, suočen s maštom u njezinim najrazličitijim oblicima, pred našim očima izrasta iz skeptika u odlučnog branitelja mašte.

Jer odrastanje je, između ostalog i nalaženje balansa između razigranosti i ozbiljnosti. I upravo je ta ravnoteža misao vodilja koja pomiruje dva razdvojena svijeta planeta Mašta, ona Turobnjaka i Veseljaka. Jer stvari su samo naizgled crno-bijele, čak i u svijetu mašte, i s tim saznanjem se Mladen vraća u “ovaj svijet dolje”, odrasliji i zreliji nego noć prije, no istovremeno uvjereniji kako je mašta neophodni dio i svijeta “odraslih”.

Neću otkriti ništa novo ako kažem da živimo u apsurdnome svijetu. Svjesni smo da postoji bezbroj mogućnosti i izbora, a opet se djeci poturaju instant jednoznačna rješenja. Oduzima im se mogućnost imaginacije, a samim time i mogućnost izbora. Jer ako je sve “gotovo”, “dovršeno” i “3D”, kakva korist od mašte? Ako su romani ekranizirani, kompjuterske igrice prepune fascinantnih vizuala i efekata, a akcijske figurice su doslovne replike junaka koje predstavljaju, kakva korist od zamišljanja i upisivanja značenja? Sve je dovršeno, ne treba gledati dalje od onoga što vidimo. I u tome leži zamka. Jer mašta je zapravo i mogućnost drugačijeg izbora, drukčijeg sagledavanja stvari. Ona omogućava da komad običnog drveta postane laserski mač, avion, zmaj, auto ili prijestolje, što god poželimo. Mašta potpiruje strast, a u svijetu jednoznačnih rješenja i dogmatskih istina, to je nepoželjna osobina. Djeca se često, pogotovo u kazalištu, podcjenjuju i nude im se upravo takva dovršena, instant rješenja. Ali od njih treba tražiti više, treba ih razvijati u smjeru gdje oni upisuju značenja. Treba im dati “mesa”, jer samo će se tako moći vinuti do svojih Polja Mašte.

Ovo je nepretenciozna predstava za sve koji ne zatomljuju dijete u sebi, koji se žele igrati i koji se još uvijek usude maštati, svijetu usprkos.
TEATARU AKBAR!Miran Kurspahić