Ludi svijet braće Marx

Chaplinu se pripisuje misao da je život tragedija kad se gleda izbliza, ali komedija u totalu. U slučaju braće Marx, moglo bi se reći da njihov život dobro odgovara toj misli njihova suvremenika. Pomalo sjetne i uvelike kompleksne sudbine braće kao pojedinaca ispreplele su se u ukupnost koju danas zovemo braća Marx. Ipak, predstava Ludi svijet braće Marx nije biografska priča o jednoj od najpoznatijih komičarskih družina dvadesetog stoljeća, barem ne u uobičajenom smislu. Ona se ne bavi faktičkom rekonstrukcijom života Chica, Harpa, Groucha, Gumma i Zeppa. Naprotiv, polazi od mita o njima kako bi progovorila o svijetu koji je taj mit proizveo: o Americi kao obećanju i stroju za proizvodnju snova, ali i kao prostoru u kojem se ti snovi vrlo brzo mogu pretvoriti u glad, strah i nasilje. U tom vrtlogu preživljavanja i ambicije u središtu je ipak obitelj — kaotična zajednica na čijem je čelu majka, Minnie Marx. Ona je pokretačka snaga, menadžerica, žena koja bespoštedno vjeruje u američki san, ali postaje i njegova žrtva. Želi da njezina djeca uspiju jer uspjeh u svijetu u koji su došli nije samo pitanje taštine, nego dokaz da nisu uzalud prešli ocean, da nisu uzalud izgubili dom, jezik i sve ono što ih je nekada činilo Europljanima. Priča o braći Marx, na način na koji ju je zamislila Sári O. Horváth, itekako rezonira s današnjicom jer možda i više nego ikad živimo u svijetu u kojem se od ljudi očekuje da budu korisni, produktivni, prilagodljivi i, na kraju krajeva, zahvalni što imaju priliku to biti, čak i onda kada ih taj isti svijet odbija priznati. U takvim okolnostima anarhičan humor braće Marx postaje oblik otpora. Svaki njihov ulazak u prostor ili situaciju dovodi do njezina raspada jer ne postoji gotovo ništa što braća neće pretvoriti u materijal za sabotažu. Radi se o kaosu koji je ipak vrlo precizno usmjeren protiv svega što se predstavlja kao važno, uređeno i nedodirljivo. Njihova komedija razara autoritet, izvrće logiku razgovora i ozbiljan svijet pretvara u prostor igre, nesporazuma i neposluha.   Filip Rutić