SELFIEMORPHIA

Plesna predstava

Selfiemorphia

vidi više

Jako me fascinira današnja percepcija kroz takozvane “selfie” kamere kroz koje možemo
kontrolirati i manipulirati sliku o sebi, predstavljajući se kako mi to poželimo, mijenjajući svoj fizički
izgled za sebe i za druge. Ta slika nije nužno realna ali je za nas validna. Tu se stvara taj
međuprostor stvarnosti i izmišljene “stvarnosti”. Da li obje stvarnosti mogu biti relevantne makar
jedna bila izmišljena?
Taj naš odraz sebe samog postaje centar svega, na način na koji se odnosimo prema njemu u
svim aspektima svog bivanja. Ono postaje “mi” stvarajući tanku liniju između “ono što jesam” i “ono
što drugi i ja vide”. Tu mi se postavlja pitanje da li je ikako moguće “uhvatiti” stvarnu sliku sebe u
trenutku ili se ta slika mijenja i djeluje kao kompromis između dvije agencije?
Zanimljiva mi je studija poznatog francuskog psihoanalitičara i psihijatra Jaquesa Lacana o stadiju
ogledala kao formacije slike tijela:
Lacan je prvi predstavio stadij ogledala 1936. godine.
Ono označava vrijeme kada dijete sebe doživljava kao zaseban i cjeloviti entitet. Od rođenja do
otprilike 6-18 mjeseci, dijete će sebe doživljavati samo na fragmentiran način, svoje tijelo ne
konceptualizira i ne percipira kao cjelinu. Kada dijete naiđe na sliku u ogledalo doći će do spoznaje
da je slika sama.
Djetetovo otkriće je intelektualni čin koji uključuje prevođenje slike u ideju “ja”. U identifikaciji sebe
u ogledalu, dijete se identificira s nečim drugim, nečim izvan sebe, stoga se ova identifikacija
također razdvaja u odvajanje od sebe u objekt. Na taj se način subjekt otuđuje iz sebe samog.
Ta slika tijela postaje osnova za percepciju bilo kakvog jedinstva, a to jedinstvo dolazi izvana,
varljivo i otuđeno jedinstvo, tako da istinsko jedinstvo stalno izmiče.
Koja je “prava” slika nas i koja je to relacija unutar tijela na van? Da li nam je potrebna relacija koja
komunicira sa okolinom da bi percipirali sebe i naše fizičko “ja”?
Da li dolazi do distorzije i ako dolazi, da li ona nužno označava “negativitet” prostora ili otvara novi
međuprostor komunikacije dviju percepcija?
Koji su to oblici distorzije, i kako utječu na medij tijela?
Da li ta mobilnost i artikulacija iskrivljenja dolazi iz unutarnjeg sukoba , koji je to fizikalitet i da li on
sam može biti prisutan?
Tijelo je mjesto gdje nešto ulazi, pada, ili ne može izaći iz njega, istodobno talog i otpor, tijelo je
stvarnost koja zapravo nikada nije izravno prepoznatljiva, stalno se mijenja i izmiče.
Da li to odupiranje i privlačenje označava sam diskurs tijela, njegove slike, njegove percepcije,
njegovo bivanje?
Kako to “uhvatiti” i da li je uopće moguće?
Selfiemorphia je refleksija sebe u distorziji. Kakva je to distorzija i kakva je to komunikacija u
distorziji?

trajanje: 50 min

ulaz je slobodan