Woody Allen SVIRAJ TO PONOVNO, SAM

Koprodukcija Kazališta Virovitica i HNK u Osijeku

NEUROZA I DRUGE LJUBAVI

Jedan neurotik, njegov razvod, more tableta koje bi život trebale učiniti boljim i nebrojeno mnogo scenarija koji u glavi koja ih proživljava imaju jednako pravo biti istiniti. Iako je (sad već) suvremeni klasik Sviraj to ponovno, Sam svoju praizvedbu doživio prije 50-ak godina na Broadwayu, iz današnje je perspektive aktualniji nego ikad prije. Doba u kojem živimo, u kojem nezaustavljiv tempo, sličice na društvenim mrežama i jurnjava za vremenom i novcem doslovno žderu dušu i nagrizaju međuljudske odnose, upravo traži instant rješenja za sve ono što se ljudskom biću događa unutra. Stres rađa anksioznost, anksioznost strah, strah neurozu i prije nego što smo toga svjesni, nevjerojatno je lako pronaći se izgubljen na granici između fikcije i stvarnosti – ako ona uopće postoji. Allan Felix, filmofil, intelektualac, čovjek zaljubljen u Casablancu, u suludoj želji da pronađe srodnu dušu bježi od sebe samog u imaginarni svijet u kojem su likovi iz filmova stvarni kao i ljudi od krvi i mesa, dok na tronu tog izmaštanog kraljevstva sjedi Humphrey Bogart, njegov najveći uzor i pojam muškosti kakav bi i sam volio postati s ciljem da osvoji damu. U apsurdnom nizu situacija, taj bazično dobrodušan, duhovit i beskrajno zanimljiv čovjek bio je spreman odustati od svih svojih kvaliteta jer je jedna, peta, deseta od tih – njemu naoko nedostižnih – dama utvrdila da one ‘ne valjaju’. Da je čitanje knjiga dosadno, a jazz i klasika su passé. Da je njegova romantika totalni turn off. Da nije dovoljno kul ako nije pio burbon u Maroku i skijao u Francuskoj. Da nije dovoljno seksi da bi zaslužio poljubac u javnosti. U vrtlogu svih tih – tuđih – misli Allan Felix zaboravio je tko je Allan Felix, sve dok ga život na najromantičniji mogući način nije ošamario da se prisjeti. I to je možda najveća usluga koja mu se mogla dogoditi. Jer Allan Felix doista mnogo toga zna. Ali, bazično, vrlo je malo toga razumio. Ne postoji recept za život. Ni u knjigama ni u filmovima. Ali postoji odvažnost da se bude svoj. Možda je to prvi – pravi – preduvjet da se dogodi nešto dobro.

Tamara Damjanović