James Goldman Zima jednog lava
Bog Saturn i njegova djeca
Brodvejski komad Jamesa Goldmana Zima jednog lava široj je publici jamačno najpoznatiji u obliku filmske ekranizacije iz 1968. u kojoj su glavne uloge engleskog kralja Henryja II i njegove kraljice Eleanor Akvitanske nenadmašno odigrale holivudske zvijezde Peter O’Toole i Katharine Hepburn. Zima jednog lava s pravom se pamti po glumačkoj virtuoznosti, jer zavodljivost tog komada uvelike proizlazi iz brze dijaloške izmjene otrovnih verbalnih uboda što ih dvoje supružnika upućuje jedno drugom. Nadmudrujući se u bespoštednoj igri prijestolja kroz čitavu dramu, i to u maniri kakva doista nemalo podsjeća na blistave trenutke iz istoimene HBO-ove uspješnice, Henry i Eleanor, moralno upitni protagonisti Goldmanovog komada, u sebi svakako sadrže i odjek legendarnih likova povijesnih kraljevskih tragedija Williama Shakespearea. No premda bi nam česti prevrati i zaokreti u odnosima moći unutar drame mogli sugerirati da čitamo ili gledamo svojevrsnu historijsku sapunicu sa srednjovjekovnim dekorom, tekstualna materija o kojoj je riječ kroz svoje tkivo provlači niz referenci arhetipske naravi.
Dakako, Goldman mnoge temeljne postavke svojeg dramskog izričaja u Zimi jednog lava nedvojbeno posuđuje od već spomenutog Shakespearea, služeći se ponajviše likom Eleanor Akvitanskeu svrhu zagovora metateatarskih političkih insinuacija. Naime, Eleanor u pomalo hamletovskom stilu neprestano upućuje na figuraciju kraljevskog dvora kao pozornice, pa svojem suprugu Henryju čestita na uspješnoj glumačkoj izvedbi nakon političke intrige ili, drugom prilikom, ističe da se svojim sinovima može približiti jedino u – scenama. Jasno je da dijalektika javnog i privatnog, uspostavljena kroz prizmu obiteljsko – političkih odnosa, čini dramaturšku osovinu Goldmanove drame. No kraljevska obitelj ne propušta svoju moć izdići do razine božanskog i uzvišeno tragičnog, pa makar u pitanju bile i pogrdne konotacije s ciljem demonizacije protivnika. Tako je Eleanor, koja je svojevremeno marširala u bitku golih grudi poput Amazonke, kao nositeljica stigme zazorne, demonske, dapače utamničene ženskosti, Henryjeve poludjele anime, više puta kroz dramu prozvana Gorgonom, Kirkom i Medejom, dakle, čudovištem, lukavom čarobnicom i – djecoubojicom. Međutim, usprkos upitno laskavoj komparaciji s ozloglašenom antiheroinomiz antičkih vremena, i unatoč njezinoj posvećenosti u osvetničkom pohodu na izdajničkog muža kakav svoju kulminaciju traži u zatiranju njegovog sjemena, Eleanor ipak neće biti ta koja će u krešendu dramske radnje zamahnuti mačem na svoju djecu.
Iako je Henry, centralna figura drame i kraljevski lav iz naslova, od strane svojeg miljenika Johna proglašen tek „krvožednim gadom“, bez direktnih mitoloških referenci, bjelodano je da je on jednako Saturn koliko je Eleanor Medeja. Engleski kralj u svakom je trenutku spreman požderati svoju mladunčad, progonjen kompulzivnim strahom primordijalnog oca: i zbilja, u kriznom se trenutku nasljednici planiraju okrenuti protiv njega, zbaciti ga, usmrtiti, preuzeti njegov tron, pa čak i ženu (u Zimi jednog lava ostarjelu kraljicu zamjenjuje mnogo mlađa Alais kao simbol Henryjeve produžene mladosti i figurativno četvrto dijete perverznog bračnog para). Kvaliteti komada uvelike pridonosi što Goldman temu žudnje za patricidom tretira dosljedno ironijski, te ju jednako dosljedno izvrće u završnom prizoru gdje obiteljska scena poprima nedvosmisleno biblijske obrise, pa Henry na trenutak postaje Abraham koji svoju ruku (ipak) zaustavlja nad sinom Izakom. Osim toga, uslijed ovakve konstekstualizacije nije zanemarivo napomenuti ni da se svi pripadnici latentno incestuozne obiteljske zajednice sastaju isključivo „za Božić, Uskrs i državne zgode“, kad zvijer Eleanor biva puštena iz tamnice kako bi, kao kakva povampirena Saloma, pokušavala skinuti glavu svome mužu, dok Henry iznova odolijeva nasrtajima svojih nasljednika u borbi za tron. Političke intrige, doduše, mogu zavarati: kroz Zimu jednog lava podmuklo se provlači misao da Henryjeva opsesija ipak nije vlast nad pokrajinama ili ljudima (koje je tako lako pomiješati, cinično tvrdi), već vlast nad samim vremenom.
Naime, uslijed beskrajnih odgoda kojima pribjegavaju, i Henry i Eleanor po svojoj vokaciji ostaju prvenstveno ratnici, neovisno o tome zabavljaju li se salonskim spletkama ili prolijevaju krv u bitkama na otvorenom polju. Naposljetku, upravo ratnički gestus počiva na tjeskobnoj spoznaji da je na kraju dana smrt jedini pobjednik, čak i nad samim kraljem, te da vrijeme nikad neće prestati proždirati svoju djecu, zanijemjelu pred užasom njegovih razjapljenih, proždrljivih ralja.
Dora Golub
