Eugene Ionesco PRIČE 1,2,3,4

Eugene Ionesco, Francuz iz Rumunjske, pisac iz zasjede, usamljen u kući, ukućen u samoći, otac, suprug, jedan od tri ili četiri predstavnika teatra apsurda, jedan od tri ili četiri, 1(3) || 4, jedan od najradosnijih umova Europe, bez obzira što ima tužne obraze, jedan od zaigranih, jedan od nas, Eugene Ionesco pisao je i priče za djecu. I priče zato što se to ne bi očekivalo ako znate Ionesca, a ne znate, ili znate za Ćelavu pjevačicu, ili ne znate niti to i to je OK jer to je istina.

Priče 1234, (četiri su priče), dolaze u slikovnici na francuskom jeziku. Naravno da skoro nitko ne zna francuski tako da smo samo gledali slike i onda napravili predstavu bez da opet gledamo u slike. Predstava je ne baš sasvim neverbalna, ali je izgradila cijeli svoj jedan jezik koji ne treba učiti, nitko ne treba učiti i svi će sve znati jer je to istina.

Naše čitanje Ionesca je posebno točno jer smo čitali između redaka, između riječi i između slova. Čitali smo s jednom posebnom predanošću kakva se danas zatiče samo u kazalištu i samo povremeno. Predstava izgleda točno onako kako je Ionesco ne bi nikada mogao zamisliti jer je umro, gotov je, nema ga više među nama iako je bio jedan od najradosnijih. Ali da može pogledati našu predstavu, a ne može jer ga nema više, sigurno bi je pogledao ako bi se našao u tom trenutku u blizini kazališta i ako bi ga netko pozvao na predstavu.

Za ozbiljne ljude koji trebaju ozbiljne tekstove jer se bave ozbiljnim poslom kao što su ozbiljni tekstovi i čitanje ozbiljnih tekstova s ozbiljnim obrvama i ozbiljnim naočalama na ozbiljnom radnom mjestu, ovaj sljedeći paragraf:

Priče 1234 na scenu donose zametnute priče za djecu francuskog dramatičara E.Ionescoa. Priče 1234 u Ionescovom duhu donose začudan, intiman svijet jednog pariškog kućanstva, svijet neumorne djevojčice Josette, njezinih roditelja i njihove kućne pomoćnice Jacqueline. Sam predložak radnju gradi u jutrima koja počinju igrom oca i djevojčice, oslanjajući se pritom na imaginaciju kao alat i ključ za otvaranje igre. Obzirom da je Ionesco teatar apsurda na jedan način otvorio upravo kroz govor i jezik, odlučili smo ispoštovati predložak i autora: napali smo govor i jezik te prikazali Priče 1234 (gotovo) neverbalno, a ondje gdje autor kroz očevu igru potiče imaginaciju djevojčice Josette, odlučili smo biti Josette i potaknuti maštu ansambla i autorskog tima, stvarajući pritom igru koja će publici omogućiti da i sama bude Josette.

Ovo je bio taj važni dio.

Od ovog papira najbolje je napraviti avion.