Anton Pavlovič Čehov KAŠTANKA

Kazalište Virovitica i Kazalište lutaka Zadar

Čovjekov najvjerniji prijatelj

Kaštanka je jedna od najslavnijih Čehovljevih kratkih priča i odlikuje se glavnim kvalitetama koje obilježavaju i ostatak njegova opusa, a to su prvenstveno duboko razumijevanje ljudske psihe i atmosfera koja čitatelja neodoljivo uvlači u Rusiju na prijelazu iz devetnaestoga u dvadeseto stoljeće. Kaštanka je doista obilježena snažnim ruskim koloritom, ali istodobno je i univerzalna pripovijest o ljubavi, odanosti i odgovornosti. Čehov je slavan satiričar društva, a u ovoj priči bespoštedno prikazuje ljudske slabosti iz vizure čovjekova najboljeg prijatelja: psa. Kroz oči kujice Kaštanke ljudski svijet nazire se u punini svoje bijede, ispraznih nastojanja i slabosti. Pas ne osuđuje. Pas se vodi svojim elementarnim nagonima. Treba hranu i toplinu, ali i ljubav. Upravo zato što promatra ljude kroz prizmu potrage za ljubavlju, čitatelja/gledatelja izaziva da se zapita koliko je čovjek ljubavi sposoban pružiti i kakvim se sve izgovorima služi kada je njegova ljubav manjkava.
Kaštankin svijet prvenstveno je svijet mirisa (mirisa piljevine, blata, čaja, votke, mesa), ali najvažniji orijentir njezina postojanja je gazda. On je središte njezina svijeta, izvor sigurnosti i pripadnosti. Za to se psić odužuje bezrezervnom ljubavi koja jednako strpljivo prihvaća i milovanja i udarce, i tepanje i psovke. Kada se izgubi i na koncu udomaći kod novoga „gazde“, cirkusanta koji nastupa s uvježbanim životinjama, Kaštanka će se naći u dvojbi: je li bolji gazda koji te ne tuče i hrani, ali uvjetuje svoju ljubav, ili je bolji grub, nepredvidljiv i nepouzdan gospodar koji te voli bezuvjetno, ali „na svoj način“. Dvojba je to u kojoj se nijedan čovjek ne bi volio naći, a Čehov traži da porazmislimo u čemu smo gori od psa, trebamo li se katkad ugledati u pseću ljubav ili ipak prestati ljubavlju nazivati široku paletu odnosa temeljenih na patnji i neslobodi.

Petra Mrduljaš