Elling

Simon Bent

Kako preživjeti – život

Drama o dvojici neobičnih prijatelja koja premijerno stiže na virovitičku scenu imala je neobičan umjetnički put. Ingvar Ambjørnsen, norveški pisac, napisao je u devedesetima tetralogiju Elling, četiri romana o čovjeku s margine uspješnog društva. Jedan od tih romana, Braća po krvi, adaptiran je u film Elling koji je 2001. bio nominiran za Oscara za najbolji strani film. Na osnovu toga filma Simon Bent engleski dramatičar i scenarist napisao je 2007. Vrlo uspješnu dramu Elling koja je dospjela do West Enda i Broadwaya.

Elling je glavni karakter u svim tim djelima, marginalac i neprilagođen čovjek u naizgled savršenom društvu krajnjeg sjevera Europe.  A baš taj skandinavski način života posljednjih je godina sve popularniji u književnosti i na filmu. Prava manija koja je zavladala oko švedskog pisca Stiega Larssona i njegove trilogije Milenij, a malo nakon toga i uspjeh romana Hipnotizer napisanog pod pseudonimom Larsa Keplera (iza kojega stoji bračni par Ahndoril) potaknula je interes za europski sjever. Ono što je zanimljivo jest činjenica da novi sjeverni književni val pokazuje naličje skandinavskog socijalnog modela koji je, navodno, idealan  model suvremenog društva, a iza kojeg zapravo vlada vrlo neugodna, mračna slika stvarnosti i socijalne zloupotrebe. Baš kao i Ingvar Ambjørnsen i Larsson i Kepler govore o skrivenoj strani savršenog društva: psihičkim bolesnicima, socijalno neprilagođenima i uopće, onima s potpune društvene margine, ljudima o kojima službena politika – šuti. No, za razliku od Larssona i Keplera, Ingvar Ambjørnsen, a nakon njega i film i drama nastali po njegovom romanu, ne bave se kriminalom kao posljedicom takvog stanja. U Ellingu fokus je na drugoj mogućnosti: da socijalna neprilagođenost umjesto kriminala rezultira dubokim razumijevanjem i humanošću.

Bentov Elling bavi se dakle naličjem savršenog skandinavskog društva, ali s pozitivnim pristupom. U zemlji u kojoj socijalne službe funkcioniraju na način nepoznat nama južnjacima, dvojica se prijatelja upoznaju u socijalnoj ustanovi koja zbrinjava one socijalno neprilagođene. Jedan je Kjell, ženama i seksom opsjednuti djevac u četrdesetima, drugi Elling, pjesniku izgubljenom u vlastitom svijetu i mamin sin, koji je ostao bez majke. Obojica imaju problem nespremnosti da se suoče sa stvarnošću do čega nužno dolazi kad su obojica otpušteni iz ustanove kako bi pokušali živjeti zajedno, a u cilju uklapanja u društvo. Stan koji dobivaju od države pod uvjetom da se pokažu sposobnima preživjeti bez pomoći institucije u prvim danima postaje im oaza, a ozbiljni problemi nastaju kad treba izaći među ljude, kako bi se obavila obična kupovina. U novom okruženju neprilagođenima sve može biti problem, pogotovo pojava trudne djevojke na njihovom kućnom pragu.

Od tog trenutka zahuktava se ova suvremena, emotivno topla crna komedija o prijateljstvu ljudi na rubu društva, priča o pokušaju adaptacije neprilagođenih, borba da se preživi u svakodnevici u kojoj je jedini oslonac – onaj drugi. Uzbudljiva avantura otkrivanja svijeta koji se nama običnima čini tako nezanimljivim Bentu je odličan dramski šlagvort za duhovite i neočekivane situacije.
Prijateljstvo Ellinga i Kjella, dvojice drugačijih u svijetu koji uspjeh mjeri profitom, različito je od svakog drugog prijateljstva onoliko koliko je dvojac anti-junaka različit od ljudi koji ih okružuju. Ono se rađa iz očajničke ovisnosti, a razvija se u istinski kvalitetni ljudski odnos. Priča o dvojici sobnih kolega, koji se pokušavaju naviknuti na stvaran život tek u svojim četrdesetima, u svoj svojoj dirljivoj ozbiljnosti istovremeno je urnebesno smiješna, jer Bent vješto balansira na granici komičnog i tragičnog. Luzeri, međutim, otkrivaju da ne samo da mogu preživjeti u novim okolnostima, nego da u životu mogu i uživati, kad ga na svoj čudan način, prihvate.

Duboko humana i scenski izuzetno zabavna Elling je drama koja govori o zaboravljenim ljudskim vrijednostima u vremenima i društvu koje je biti zamijenilo za imati.

Jasen Boko

Ljudi koji ne poznaju stvarnost

A što je s onima koji stvarnost ne poznaju, napisala je Elfriede Jelinek u svojem tekstu znakovitog naziva U zaleđu. Danas, pri kraju svojeg bavljenja Ellingom, kao likom, kao tekstom, kao fenomenom, za centralni motiv priče o Ellingu postavio bih pitanje prava na ljubav. Živimo u svijetu koji vrlo jasno daje do znanja da je moguće živjeti bez ljubavi. Elling i Kjell Bjarne, ljudi koji stvarnost ne poznaju, stavljeni su pred izazov stvarnosti. Ono što ih spaja jest samoća- nesretna igra sudbine zbog koje ni jedan ni drugi nikad nisu imali mogućnost biti voljeni, barem ne na onaj pravi, izgrađujući način. Nadopunjujući se u svojoj različitosti, u svojim gotovo dijametralnim suprotnostima, Elling i Kjell postaju neraskidivo dvojstvo, suvisla zajednica koju podržava jedna iskrena ljubav. To je ljubav koju kao gledatelji zatičemo na jednom potpuno neočekivanom mjestu. I zato joj se čudimo. Elling u svojem brodolomu pronalazi dasku spasa u vidu četrdesetogodišnjeg orangutana koji se zanima samo za žene i hranu zato jer će prvi put u životu zasnovati odnos koji se temelji na obostranom razumijevanju i potrebi, na prihvaćanju drugosti.

Najveći je izazov u postavljanju ovog komada činjenica da je on izrazito kompleksno emotivno putovanje koje u svojoj scenskoj naraciji mora obuhvatiti cijeli niz riječima potpuno nedohvatljivih informacija. U nepuna dva sata oni s one strane pozornici moraju moći iskazati (za mentalno zdravu osobu) gotovo nerazumljiv strah od stvarnosti, postepeno otvaranje prema drugoj osobi, duhovno i emotivno zbližavanje koje dovodi do vrlo moćne vezanosti i ovisnosti, suočavanje sa izazovima socijalizacije, ljubomore koja izaziva duboki emocionalni razdor, sumnju u psihičko zdravlje, otkrivanje svojih talenata i sposobnosti i stvaranje mehanizma njihove primjene u stvarnosti, iskazati strah od gubitka voljene osobe povezane s mržnjom prema istoj, plesanje na tankoj žici razboritosti i ludila, pameti i gluposti. Za takve izazove ne postoji niti jedna racionalna tehnika niti vještina koja bi ih uspješno savladala. Za savladavanje ovih izazova potrebno je iskreno glumačko suosjećanje, potrebne su ljudske kvalitete koje se sustavno grade životnim iskustvom. Goran Koši i Draško Zidar glumci su koji Ellinga lansiraju u jednu potpuno novu dimenziju zato jer su ljudi koji običnost Bentovog jezika zaodijevaju  u duboku, slojevitu studiju ljudskih slabosti, ljudskih strahova, ljudske potrebe za ljubavlju. Ljubav se ne da odglumiti, ali se zato može pokazati. Za igranje Ellinga i Kjela nije dovoljno biti dobar glumac- potrebno je biti dobar čovjek.
Ova virovitička inscenacija Ellinga ide za tim da teatar pretvori u mjesto iskrene komunikacije u kojoj je prva faza susret onih koji predstavu stvaraju, a druga trenutak kad se ti isti obrate svojoj publici. Ako jedna ili druga strana ne ulože iskreni napor da se razumiju i ljudskošću oplemene jedni drugi, sve je ovo samo tek još jedna neobična priča s happy endom o dvojici luđaka. I ništa više.

Moja duboka zahvalnost i poštovanje cijelom ansamblu virovitičkog kazališta, prekrasnom, nadahnjujućem i talentiranom kolektivu s kojim se nadam u budućnosti ponovno susretati.

Dario Harjaček