Dubravko Habek BIJELA KUGA
Žena s tajnom
Živjeti s tajnom u sebi, skrivati ono što se nazire, jest stalni život u sjeni. Zašto smo zbog ljudi kojima je nepojmljivo naše biće osuđeni skrivati svoju intimu, istinu o sebi? Čemu strah od ljudi, od okoline, kad smo pred Bogom čisti i nedužni?
Što nas može pokrenuti da se otvorimo, oslobodimo, rasteretimo?
Potreba da bude voljeno, prepoznato i prihvaćeno pokreće svako biće, njegovo tijelo, duh i dušu. Prepoznavanja i sjedinjenje bića događa se iznenada, ali ipak po nekom višem planu, po nekoj višoj logici, i po nekoj višoj volji. I može li itko biti sudac ljubavi. Ljubav ne pita za mjesto i vrijeme, ne haje za običaje, navike, ona se dogodi kao bljesak svjetlosti i ispuni biće smislom, voljom i dubokim osjećajem vrijednosti. Takvu ljubav valja proživjeti duboko,bez obzira na sve – zagovara Elizabeta, školovana primalja, austrijskog porijekla, koja se zbog posla našla u provinciji pred prvi svjetski rat. Lišila se gradskoga života, kazališta, biblioteka, kavana, da bi se predala služenju i pomagala svećeniku Juraju u borbi protiv “bijele kuge”. Put koji je izabrala za svoj životni put bio je pun služenja, odricanja, ali i dubokog užitka jer se njeno biće ispunilo svetošću i smislenošću postojanja. Ipak, tajna koju u sebi nosi primorava je na retrospekciju, dok čeka povratak s bojišta svoga sina: čitava povorka prisjećanja, asocijacija, ponovnog oživljavanja događaja pokreće smisao njene nutarnje drame -sve kako bi se pročistila, izmirila sa samom sobom. Žena s tajnom sjeća se u preskocima događaja, luta prostorima, po svojim nutarnjim pejzažima i vremenima, suočava se sa davno potisnutim željama i očekivanjima, i na trenutak se čini stranoj samoj sebi. Ljudi s kojima je proživjela svoj vijek utisnuli su se u njena sjećanja njihovim mislima, uzdasima, prijekornim i podrugljivim pogledima. Zvali su je kad su je trebali, nasamo su joj se ispovijedali, ali i napadali i optuživali kad se nije pokoravala njihovim zahtjevima, činili su je i drskom, nekad i odbojnom. Život je tako satkan, niti vremena su tako isprepletene… bolje ih je prihvatiti kad ih već otpetljati i razmrsiti ne možemo.
Biće svjetlosti koji joj je trebalo da rastjera tamu i sjene iz života dolazi – vraća joj se sin iz vojne, i prihvaća je onakvu kakva jest, bez zamjerke, prigovora, suvišnog pitanja…
Robert Raponja
