Igor Golub AGNUS DEI

Mora iz koje se ne budimo

„Ako ne mogu ganuti bogove, zazvat ću pakao.“
Vergilije, Eneida

Za vrijeme jedne od proba predstave Agnus Dei, u kafić Kazališta Virovitica ušla je žena – nepoznata, anonimna – i zatražila čašu vode jer joj je pozlilo. Kratkotrajna slabost bila je fizička, ali uzrok je bio drugačijeg podrijetla. „Kažu mi da se ne sekiram, a ja ne mogu da se ne sekiram“, rekla nam je misleći pritom na situaciju vlastite nezaposlenosti i nezaposlenosti svoje djece.
Već u tom trenutku činilo mi se kako se ta mala epizoda savršeno uklapa u kontekst predstave na kojoj smo radili. Inspiraciju za tekstualni predložak i izvedbeni koncept Agnus Dei glumac i redatelj predstave Igor Golub pronašao je u glazbi gothic americane i srodnih žanrova američke alternativne rock scene. Glavna tematska čvorišta te specifične mitologije, koja mnogo duguje i poetici vestern filma, jesu upravo ljubav, vjera i smrt, a njezini (anti)heroji redovito su gubitnici s društvenog dna, buntovnici, marginalci, alkoholičari, pripadnici radničke klase, ukratko – ljudi koje život nije mazio. Snažan utjecaj, štoviše, opsesija ovim motivima te atmosferom i tragičkim potencijalom upisanom u svaku od pjesama koje su poslužile kao glavni izvor inspiracije, udružena sa sviješću o aktualnoj socijalnoj krizi, oblikovala je autorsku poetiku Igora Goluba.
Odabrani glazbeni brojevi iz korpusa upravo spomenute gothic americane glavni su konstitutivni element ove tragedije o suvremenom „jaganjcu Božjem“; slijedeći logiku filmske, videospotovske dramaturgije, Agnus Dei zamišljen je kao niz prizora koje glazba i svjetlosni efekti razdvajaju kroz postupak kratkih rezova da bi ispričali vrlo jednostavnu priču o raspadu jedne obitelji i tzv. everymana u njezinom središtu. Čitava predstava oživotvorenje je unutarnjeg svijeta glavnog lika Ezekiela, nimalo slučajno nazvanog po biblijskom proroku čije ime u prijevodu znači Bog jača, te osim prikaza njegove intimne drame započete smrću bolesne supruge i otkazom na poslu, donosi i čitavu plejadu likova iz različitih društvenih slojeva. Riječ je o gotovo manifestnom iskazu poetike autora koji mjestimično podsjeća na neku vrstu gotskog recitala; crno-crvena scenografija pomalo priziva Lyncha te u suglasju s glazbom i svjetlosnim efektima pripomaže u stvaranju nadrealne atmosfere. U Agnus Dei mnogo se govori; njegov tekst vrvi citatima čiji se izvori protežu od internetskih foruma pa do Sabata i Cavea, pobunjeničkih monologa, kao i mnogobrojnih parafraza jezika laži kakvom je Ezekiel, u jednoj sceni nakratko i posjednut u publiku kao punopravni i inače sasvim nevidljivi član mase, bombardiran putem medija i u svim institucijama koje bi se trebale brinuti za njegovu dobrobit. Biznismen, bankarica, političari, nadriljekar neki su od likova – predstavnika društvenih struktura u koje je suvremeni čovjek izgubio povjerenje. Pritom se Agnus Dei sastoji od jednostavnih slika i misli i preuzeo je iskrenost i naivnost svojih glazbenih i filmskih uzora; u ovoj predstavi nema ironije. Združivši rokerski svjetonazor i tragično poimanje svijeta i društva kao stasisa koji, kao monstruozni perpetuum mobile, melje svoju djecu, Igor Golub u ovoj je predstavi zaokupljen trenutno sasvim arhaičnim etičkim postulatom o „dobrom i poštenom čovjeku“ iz nekog prošlog vremena i njegovim zaboravljenim idealima. Premda su aluzije na aktualno, itekako hrvatsko (unatoč autorskoj posveti čitavom jednom ogranku unutar američke alternativne kulture) društveno stanje i više nego vidljive, predstava svjesno ostaje izmještena u fantastičan, neodređen prostor, dajući tako maha zaokretu u priču koja je poetična, univerzalna i mitska.
Naposljetku, sve počinje i završava već spomenutim trima ključnim simbolima, preuzetim iz naslova kompilacijskog albuma Johnnyja Casha: ljubav, Bog i smrt/ubojstvo. Čežnja za (mrtvom) ženom i odanost prema vlastitoj obitelji, osobni odnos s Bogom koji kažnjava nedaćama i (možda) obećava iskupljenje te smrt kao pobjednička nadnaravna sila koja vreba iza svega predstavljenog, tematski su sklopovi što čine okosnicu predstave. Ezekielovi zamišljeni susreti s utvarama supruge i nerođene kćeri, samoubilačko priznanje jednog nasilnika iz krčme, ubojstvo žene iz strasti te ritualni posjeti grobu trenuci su najvećeg emocionalnog intenziteta koji ukazuju na činjenicu da je upravo osobna i kolektivna trauma izazvana smrću ono što vapi za katarzom u priči o Ezekielu.
Konačno, njezin finalni zaključak propovijed je apokaliptične vizije iz Proroka koja sve ove žrtve svakodnevice, sasvim u skladu s poroznom i neodredivom granicom između svijeta živih i mrtvih s kojom se ovdje susrećemo od prve do posljednje scene onoga što gledamo, ujedinjuje u zajedničkom iskustvu patnje u „vojsku vrlo, vrlo veliku“ – no ipak, vojsku od kostiju, vojsku ponovno sastavljenih leševa. Da se vratimo na prijašnje usporedbe: ako je Agnus Dei svakodnevicu podigao do nadrealnosti sna, unutar njegovog kazališnog okvira stvarnost postaje noćna mora. I to ona iz koje se ne budimo.

Dora Golub